Ljubavne priče

    • Ljubavne priče
      • 21.12.2011. | Kategorija: mix | Pogledano: 2560 puta

        ljubavne priče: Jedna ljubav, Priča bez kraja, Tužna životna priča, Tuga, Uspavana ljepotica, Sve je laž, samo pusta laž, Anđeli ne postoje, Nikada ti nisi volio, Savršena druga.

Jedina ljubav

Prije dvije godine pocela je nasa veza. Pocetak je bio tezak i izgledao je kao da je nas veza nema buducnost, kao da se samo ceka dan kad ce jedno od nas dvoje reci "Ovo vise ne ide, sto da smetamo jedno drugom ako nema nista izmedju nas dvoje". Ali to se nije desilo, i zato smo zajedno dvije godine. To su godine ljubavi, srece, zadovoljstva, strasti....
Bio si uvijek samnom, i kada sam bila tuzna i kada su suze tekle, i kada sam bila najsrecnija djevojka. Ali bez tebe ja ne bih mogla biti najsrecnija djevojka. Ti meni dajes snagu i volju za zivot. I sve sto je lijepo cinis jos ljepsim, ono ruzno ucinis lijepim.... Ti si jedno najdivnije bice koje mi je poslao Bog, i hvala Mu na tome....
Medju nama jeste bilo i svadja i nesuglasica, ali nista nije bilo toliko jako da prekine nit nase veze i da nas razdvoji. Nas dvoje smo stjena koju ni vrijeme, ni voda ne moze da razori. Volimo se cijelim bicem, cijelim tijelom....
Bili smo i razdvojeni na duzi period, i to nas je jos vise zblizilo, nasu ljubav ucinilo jos jacom...
Prvi na koga pomislim kad se probudim si ti i tako ostaje cijeli dan dok ne zaspim, onda te sanjam.... Po cijeli noc i dan si mi u glavi, i samo ti i niko drugi...
Znam da se sve ovo i tebi desava da i ti mislis na mene, da i ti volis mene.... vidim ti to u ocima....
Mnogi su pokusali da nas razdvoje, ali im to nije uspjelo, JER MI SMO SAVRSEN PAR...
........................od kad te sretoh ja nemam mira.............................

Autorica: voljena djevojka (tajnaveza.net)

Priča bez kraja

Kako da pocnem pricu bez kraja, a da je ne zavrsim? Sve sto osecam i sto zelim preneti na papir, recima se ne moze oslikati. Za sve to, reci nisu dovoljne. One ne iskazuju ni polovinu mog trenutnog stanja, mog ludila ili moje opsednutosti njime. Da li ga zaista volim-vise ne znam ni sama. Da je trenutni i jedini centar mog zivota, necu slagati kada kazem da jeste. Bio i ostao, i ostace zauvek. Da li je sve sa nama bila navika, mozda neka neslana sala, samo igra? To ne mogu reci, jer nikada nije hteo da mi kaze pravu istinu. Da li me je voleo ili ne, da li me jos uvek voli. . . Nikada nisam mogla biti sigurna u njegova osecanja, vesto ih je skrivao. U nekim trenucima, mogla bih se zakleti da sam mu sve na svetu, a vec u sledecim, nisam mogla da prepoznam decka koji me je voleo, a koji me sada tako nadmeno gleda, kao da me ne poznaje. . kao da ne nikada nije imao, kao da nikada nije osetio toplinu moga tela. . . Moje poljupce, dodire, moje sve! Potpuni stranac i totalni neznanac. Mislila sam da ga poznajem, da sam ga poznavala, ali sam sad sigurna da je sve vreme provedeno sa mnom, nosio masku. Masku koju nisam uspela da skinem. . . . a zelela sam da znam, da saznam, da li me je ikada voleo? Moja jedina ljubav, moje sve. . . zivot moj! Posle toliko zajednickih, prelepih trenutaka, posle toliko neznosti, njegove, sada ne mogu da verujem da me je zaboravio. Ne mogu da zamislim drugo neko zensko pored njega, a tu je. Neka druga ja, moja bleda kopija. . . Ona je sada na mom mestu, ljubi ga, grli, ali zasigurno ga ne voli snagom moje ljubavi! Ne. . . , njega niko nikada nece voleti kao ja! Da li ce on to shvatiti jednog dana? Mozda. . . ali tada ce biti kasno, prekasno za povratak. . . Zivot ide napred, nikako unazad. . Ni sama ne znam da li je to ono sto zaista zelim-da ga zaboravim i da nikada vise ne osetim njegove ruke na sebi, poljupce. . . njegovo sve. . . ali verujem da cu morati. Znam da uspeti necu da ga zaboravim, ali vredi pokusati? ! Zelim ga, volim i ne mogu tek tako da ga izbrisem. Nije on za mene stvar, igracka da mogu da ga se odreknem, da lako zaboravim. . On je na meni ostavio tragove njega koji su jos prisutni, tragove koji ne nestaju. . . . ostaju zauvek u meni, duboko. . . Kazu ljudi:"PONOS JE JACI OD LJUBAVI. "Da li sam ja ikada imala ponosa? Pre njega, uvek! Iz svake bitke, izlazila sam kao pobednik, uvek jaka, najjaca, spremna na sve. Sa njim, nestao je svaki deo mene, sva moja hrabrost! Moj ponos, moje dostojanstvo-sve cime sam se nekad odlikovala. Promenio je sve u meni, mene celu. Postala sam ranjivi kreten samo za njega. Igracka koja igra kako on svira. A odsvirao je vise od hiljadu melodija, laznih-za mene najiskrenijih. . Svesna svega sto mi radi, ja oprastam i idem dalje, verujem da Bog vidi sve, da ce mu pomoci da jednog dana shvati da sam ja ta! Ta koju stvarno voli, koja je dala sve sto ima samo za njega! Znam da sam luda sto sve to dozvoljavam, ali ne mogu. . . jednostavno ne mogu da ga ostavim. Ne mogu da se pomirim sa tim da on nije vise moj, da pripada drugoj. . . Pocinjem da ludim cim nocu sklopim oci, a znam da nije sa mnom. Zamisljam ga sa njom i placem. . . umirem cela. Svaka suza, cista, nevina moli da mi se vrati. Svaki deo mene, nestaje, iscezava. . . gubi se u dubini njegovih ociju, lazljivih! Iako daleko od mene, on je tu. U meni, sa mnom, uvek-zauvek. Jedina uteha mi je sto je opet moj, jedini, u snovima. Jedino tu, u njima, samo je MOJ i niciji, druga ne postoji. Samo ON&JA, i nasa ljubav-cista, iskrena, neraskidiva! On, moje sunce koje je nekada sijalo samo meni, sada nekoj drugoj sija. Meni tek ponekad posalje po koji zrak. . . zrak nade, vere u ljubav, ali naravno, opet lazan! Sve sa njim bila je samo jedna velika laz?!

Dusane, imam jako mnogo razloga da te mrzim najvise na svetu, ali znam da to ne mogu, jer ma koliko si me povredio, ponizio, zauvek cu te voleti! Proklet bio, ljubavi jedina!

TVOJA MALA

MARINA (Tajnaveza.net)

Tužna životna priča!

Svih ovih godina tragala sam za nekom osobom koja ce mi pruziti ljubav,koju nikad nisam osetila.I taman kada sam pomislila da sam je nasla ona mi je zabola noz u ledja!Tog momenta zapitala sam se zasto je to bas meni moralo da se desi?Zasto meni,danima sam postavljala to pitanje sebi,ali nije bilo odgovora!Za mene zivot je postao mucenje,jer zivela sam sa njim,a znala sam da me vara,da me ne voli.On je svakim danom bio sve hladniji prema meni.Imala sam osecaj kao da zeli da me otera od sebe.Puno puta sam ga pitala sta nije u redu,a on bi na to odgovorio da sam previse opterecena nasom vezom i da prestanem da ga gusim.Kasnije sam saznala da sam trudna.Taj dan je trebao da bude najsrecniji dan u mom zivotu,ali na protiv.Bio je to dan kada sam shvatila da sam sama da nemam nikog ko ce se radovati mojoj bebi.Ubijalo me je saznanje da ga Daniel nece zeleti.Kada sam stigla kuci on je vec bio tu,vratio se s posla.Razmisljala sam kako da mu kazem i sakupljala hrabrost.Taj trenutak nikada necu moci da izbrisem iz secanja.On je nekoliko sekundi ostao ukocen od tih mojih reci da ce postati tata.Mislila sam da je prosla citava vecnost dok je on progovorio.Ja ne zelim tu bebu Sara.Tog trenutka srusio se ceo moj zivot,nisam mogla da progovorim,samo su suze padale niz lice.Prvo sam skupila svu snagu koju sam imala i rekla da cu ja ovu bebu roditi,pa makar ona nemala tatu.Uredu, rekao je rodi je,ali te molim prvo da spakujes svoje stvari i odes odavde.Spakovala sam se i kada sam krenula rekla sam da ce se jednog dana kajati zbog ovoga i otisla zauvek iz njegovog zivota.Bilo mi je tesko,nisam mogla da izdrzim od tolikog bola i tuge.Jedino mi je davalo snage i razlog da nastavim dalje moja nerodjena beba.Zivela sam kod moje bake,ona je jedino bice na svetu koje me razume i iskreno voli.Majka nije zelela da me pozove kod nje,jer ona je imala svoj zivot u kome nije bilo mesta za mene,a tatu nikad nisam ni upoznala.Ostavio je moju majku posle mog rodjenja.Nisam zelela da se to desi mom detetu.Samo ja znam kako je ziveti sa roditeljem koji ti stalno prebacuje da sam joj upropastila zivot.Kada je dosao na svet Luka bio je to dan pun srece i tuge,jer njegov tata ga nije zeleo.Saznao je da je dobio sina i dosao da ga vidi,ali ja nisam dozvolila.Rekla sam mu da on nema sina i da za njega ovde vise nema mesta.Srce mi se kidalo,ali nisam mogla vise da podnesem to licemerje.Molio me je da prizna dete,da je pogresio i da tek sada shvata.Ali ne,ja vise nisam ona stara koja ce poverovati u te lazi,i koja ce mu oprostiti.Danas moj zivot je sasvim drugaciji.Prebolela sam Daniela i pokusavam da nekako sredim svoj zivot i pocnem iz nova!!!

Tuga

Ta vijest probola ju je kao nijedna do sad. Sve je mogla prihvatit, ali ovo zaista ne. Možda bi bilo lakše da je saznala da je mrtav, razmišljala je. Bolje to nego zamišljat kako su oni dvoje zajedno, kako ju grli i ljubi i najgore, voli!.. Tu cura sigurno nije ni znala kako je samo sretna, vjerojatno samo misli da je velika faca jer je s njim. Ona je sigurno bila jedna od onih glupih droljica kojoj je samo stalo da ima deeka i da brije taj brije s njom. Ta ne zna kako je to voljeti nekoga više od 9 mj., mislit nonstop na njega i plakat zbog njega. Sigurno nije znala kakvu je bol prouzroeila u jadnom ranjenom i nedužnom srcu koje samo što nije prestalo kucat od jada i muke koje je trenutno osjeaalo. Ta cura nije vjerojatno svjesne svega. Eak i da je bila sigurno bi mi se smijala. „Haha, što je neka mala mulica zaljubljena u tebe, a jadnica!!! žval žval grl grl,,,
Kako li ju he samo mrzila, pomisao na tu glupu droljicu dovodio ju je do ludila. Makar su joj svi govorili da je on glup i da odustane od njega, da je nije vrijedan i da je glup. Svejedno!!!!!! Voljela ga je više od svega i bila je spremna dat život za njega. Jedino nije imala hrabrosti reei mu u facu što osjeaa prema njemu jer je znala da bi je odbio ili u najboljem slueaju zabrijao s njom iz sažaljenja i sljedeai dan je odbacio kao staru krpu. Bila je shrvana, nemoana i najviše od svega jadna i tužna. Mislila je da je život mnogo lijepih stvari, ali pogriješila je. Ovo je bio pravi pakao i nije bilo spasa.
Kada je saznala da ima curu prvo je stajala ko ukopana na mjestu i slušala jednu lijepu, ali jako tužnu pjesmu-I cant live if without you od Mariah Carey Nije joj dugo trebalo i ona se rasplakala ko kišna godina. Suze su joj se slijevale niz obraze i užasno ju je bolilo. Osjeaala je takvu prazninu i mržnju prema njemu, a i njoj. Kako joj je ta cura mogla uzet njenu ljubav. Kako? Zašto? Zbog eega? Što sam tako ružna? Pitanja su joj se nagomilala u glavi. Izgubila je i ono malo samopouzdanja što joj je ostalo. Ali najvažnije od svega, izgubila je njega, njega kojeg je tako volila i u kojeg je bla zaljubljena vea dulje. Ma naai aeš boljeg govorili su joj svi i dan danas joj govore,,,,
Kako i zašto ne shvaaate da za bolje ne znam??? Kako??? Ne mogu i ne želim bit s drugim, kada ovog volim. Njega, njega i samo njega. Ne nikog više, vea samo njega. Ionako kad sam sa nekim drugim mislim samo na njega, zamišljam da je to on,,,Što ae mi se život svest na sanjarenju o njemu, zamišljanje njega dok grliš nekoga koga ne voliš, a drag je i nije zaslužio da mu se dogodi isto što i mom srcu kojeg je on uništio do temelja.

Nitko nije zaslužio takvo zlo i bol. Nitko!!!
Vjerojatno svima je ovo izgledalo kao neka tinej?erska ljubav tj, zalu?enost. Možda….možda i je i nadam se da je. Samo se nadam da ae što prije proa. Da au zaboravit svoju prvu istinsku ljubav prema njemu!!! Njemu kojem je stalo samo da ispadne faca i bari okolo glupaaice…..Blago se njegovoj curi!!!!!!!!!!! Šmrc…

Uspavana ljepotica

Lanu sam upoznao sasvim slučajno, u autobusu. Kažu da se najveće ljubavi "događaju" upravo tako, kada im se najmanje nadamo, i sada znam da je to istina. Sudbina je udesila da sjednemo jedno pored drugoga, a prvo čemu smo se nasmijali bile su rezervacije naših sjedišta. Ja na sjedištu broj 27, a ona na broju 26, a upravo nam je po toliko godina bilo. Raspričali smo se kao da se poznajemo čitav život vjerovatno osjetivši da smo napokon pronašli svoje druge polovice. Lana nije bila pretjerano upadljiva ali, "na drugi pogled", bila je veoma lijepa. Na sebi je imala traperice, kratku majicu, patike, ni trunku šminke, krasila ju je duga, prirodno plava kosa, oči smeđe, krupne kao u srne. Podsjećala je na gimnazijalku, bilo mi je potebno manje od dva sata da načisto izgubim pamet za njom i već sam tada znao da je tu kraj mog lutanja i nemirnog života. Period zabavljanja sa Lanom pamtim kao nešto najljepše što je moglo da mi se dogodi. Volio sam i ranije, ali tada... Pametna, dobroćudna, strasna i iznad svega umiljata, toliko mi se uvukla pod kožu da sam se u njenoj blizini topio kao pahulja na dlanu. Zaboravio sam na sve oko sebe, činilo se da svijet postoji samo za nas dvoje. Planirali smo skromno vjenčanje, troje djece, kućicu u cvijeću... Nije nam se dalo.

Krajem tog kolovoza otputovali smo na more. Vrijeme nas nije poslužilo. Kiša je moru oduzela plaventilo, plaža je bila pusta, sivkasti valovi umorno su udarali o stijene, ali meni je pored Lane opet bilo lijepo. Kupao sam se u dubini njenih očiju, a njeno poželjno tijelo grijalo me je žešće od sunca. Ali, Lana nije izdržala, morala je da se bućne u vodi. Sunce je grijalo, plaža se napunila, ali je voda još uvijek bila veoma hladna. - Danijele, dođi... dođi! - izronila je i počela da maše rukama. Naravno, otplivao sam do nje, ali zato da je izvučem iz vode, a za tih nekoliko minuta koliko se praćakala u mojim rukama poput neposlušnog djeteta, imao sam osjećaj da mi je hladna voda potpuno zaustavila cirkulaciju. Poslije tri dana vratili smo se kući, a tjedan kasnije Lana je počela da kašljuca. - Eto šta si uradila. To ti je od onog brčkanja u ledenoj vodi - rekao sam kada se već toliko zakašljala da je gotovo ostala bez zraka. - Danijele, zaboga, od tada je prošlo deset dana. Da je tako kao što tvrdiš, razboljela bih se iste večeri - za trenutak je zastala, a potom dodala: - Jedino ako nisam "zaradila" upalu pluća, u tom slučaju simptomi se zaista ne pojavljuju preko noći. Prebacih ruku preko njenog ramena i privih je na grudi. - Ti si pametna djevojka, ali ponekad se ponašaš kao dijete. Sutra ideš liječniku, bez pogovora. - Obećavam - podigla je ruku i zagnjurila lice u moje grudi. Tada nisam znao da je to posljednja mirna večer u mom životu.

Sutradan se Lana javila iz bolnice. Kratko je rekla da zaista ima upalu pluća i da će neko vrijeme ostati na odjeljenju, a potom je prekinula vezu. Bio sam van sebe. To nije ličilo na nju jer mi nije rekla ništa od onog što sam želio da čujem: dođi, želim da te vidim, potreban si mi, ne brini, volim te najviše na svijetu. - Hej, dečko, pa gdje si ti? - razvukla je usne u osmijeh kada sam se pojavio na vratima. Tada nisam znao da se zapravo izvlači zbog našeg posljednjeg telefonskog razgovora pa sam se i sam nasmijao. - Ubiti ću te, znaš - rekoh grleći je. - Aha, jedva čekam - nasmijala se vragolasto. - I, šta kažu čike u bijelim mantilima? - Pa eto, bila sam naposlušna i zaradila sam upalu pluća. Obećavam da nikada više neću roniti u ledenoj vodi. - Koliko može da potraje? Mislim, koliko ćeš ostati ovdje? Tog momenta Lana se zakašljala do suza. Druga pacijentica, koja je tog trenutka ušla u sobu i vjerovatno čula samo moje posljednje pitanje, sjela je na svoj krevet i odmahnula rukom. - Ili će baš da potraje ili uopće neće trajati. Ako ostanemo, možda ima nade. - O čemu to govorite? - upitah zaprepašteno. - Ma, pusti Daru - Lana otpi gutljaj vode i pogledom ošinu ženu koja je, kao po naredbi, istog trenutka legla, pokrila se i ušutjela. - Lana, nešto kriješ. - Danijele, molim te, ne drami - polako je ustala, uhvatila me pod ruku i povela prema vratima. - Ova žena je veoma siromašna i živi sama. Odgovara joj boravak ovdje i bolnička njega i zato misli da će umrijeti ako je otpuste kući. Hajde, idi sad, isteklo je vrijeme za posjete. I dođi sutra - pogledala me je pravo u oči, popela se na prste i spustila poljubac na moje usne.

Otišao sam kući, spustio sam se na kauč i sklopio oči. Želio sam da zaspem, da prespavam čitavo podne, večer i noć, da skratim vrijeme do sutrašnjeg susreta s Lanom, ali nešto mi nije dalo mira. Da su slučajnosti moguće, u to sam se uvjerio, ali Lana mi nije odgovorila na pitanje koliko će potrajati njeno liječenje. Zašto se baš tada zakašljala? Da li je bilo slučajno ili je željela da izbjegne odgovor? I zašto je ona žena ušutjela kao zalivena kada ju je Lana pogledala? Možda je ta Dara živjela sama, ali teško da je živjela u bijedi. Imala je lijepo uređenu frizuru, oko vrata ogroman zlatni medaljon i na svakom prstu barem po jedan zlatni prsten. I ormarić do njenog kreveta bio je zatrpan voćem, sokovima, cvijećem. Ipak je imala nekoga. Bože, zašto me je Lana slagala? Ona nešto krije. Krije?! Otvorio sam oči i skočio iz kreveta. Mrak je već uveliko obavio grad, ko' će izdržati do sutra, pitao sam i izašao na ulicu. Otišao sam u lokal gdje sam se nekada sastajao sa starim prijateljima. - Ej Danijele, dobio si slobodnu večer! - dobacio je Vlatko. - Pa dobro, jednom u šest mjeseci i to je nešto - dodao je Miro. Nasmijao sam se. Znali smo se još iz školskih dana, prihvatili su i zavoljeli Lanu. Ne znam zašto sam prešutio da je Lana u bolnici, samo sam kratko rekao da je prehlađena, a onda smo prešli na druge teme: sport, politiku, ženske (mada su mi, "mrtvi ozbiljni", naglasili da nemam pravo glasa na tu temu). - A ti, da li ti imaš pravo glasa? - upitah Vlatka. - Šta učini sa onom rasnom crnkom, koliko mi se čini, kraj nje si se najdulje zadržao. - Seks nam je fantastičan. Ne znam da li ćemo nastaviti, ali sada je u dubokoj žalosti. - Aha, mora da žali što te je srela - već dobro popiti Miro prasnu u smijeh. - Daj, zaista nije smiješno - Vlatko ga značajno pogleda. - Nisam u toku - rekoh. - Ostala je bez brata. Kašljucao čovjek neko vrijeme, mislio da je to od cigareta, kad ono, rak pluća. I umre za mjesec dana. Samo što se oženio, žena pred porodom, a njemu jedva trideset. Tragedija, čovječe! Osjetih kako me noge izdaju. Zapravo, osjetio sam da mi se čitavo tijelo oduzima i da ću se šlagirati od straha. Morao sam što prije saznati šta je sa Lanom i nije me bilo briga što je dva sata poslije ponoći. Bacio sam novac na stol i bez riječi izletio iz kafića. - Tko ste vi... šta tražite ovdje?! - dežurna sestra odskočila je od stolice kada sam otvorio vrata. - Lana Ladan, soba 18. Preklinjem vas, šta je s njom?! - Izlazite! Znate li koje je doba noći, kako ste prošli pored osiguranja?! I, zaudarate na alkohol - dodala je nešto tiše i brzo zgrabila mobitel. - Zaboga Milice, zašto vičete? - na vratima se pojavio doktor. Zastao je i odmjerio me od glave do pete. - A vi? Kako ste se stvorili ovdje? Udahnuh duboko. - Popio jesam, ali nisam pijan. Nisam lud, ne želim nikoga da povrijedim, samo želim informaciju i ,obećavam, odmah ću otići. Molim vas... Doktor očima dade znak sestri da izađe i ona brže - bolje napusti prostoriju. - Ja sam Danijel - ispružih ruku. Znao sam da moram da igram na kartu pristojnosti. - Doktor Žarković - mladi doktor klimnu glavom i pokaza rukom na stolicu. - Sjedite Danijele, da čujem o čemu se radi. - Dakle, vi niste član obitelji, a nadam se da znate da doktorska etika obvezuje na diskreciju - rekao je kada sam pitao ono što me zanimalo.

Tada sam počeo da plačem, ali ne zato da bi se on smilovao, već zato što je nešto pokuljalo iz mene. Volio sam Lanu više od života, a nisam imao pravo znati od čega boluje. - Pogledajte - izvadio sam njenu sliku iz novčanika. - Za dva mjeseca trebalo bi da se vjenčamo, već smo smislili imena za našu djecu i... - suze su mi se u potocima slijevale niz lice. - Zaboga, zar vi nikada niste voljeli? - Dobro Danijele, jasno mi je. Da li možete podnijeti istinu? - Izgleda da ću morati. - Lana ima karcinom pluća. Isječak smo poslali, doduše, još uvijek nismo dobili potvrdu, ali na snimku se sve jasno vidi. Nažalost, sada je prekasno, to je podmukla bolest. - Koliko joj je ostalo? - upitah odsutno. - To je teško procijeniti. Mjesec, dva, tri... zaista ne znam. Biti će otpuštena za dva dana pa, znati ćete kada uđe u posljednji stadijum. - Da li ona zna? - upitah. - Naravno. Progutah knedlu. - Nemojte joj reči da sam dolazio i... - htjedoh da izustim "hvala", ali na čemu? Tek kada sam prišao vratima i na svom ramenu osjetio doktorovu ruku, postao sam svjestan svega što me čeka. - Danijele, žao mi je, morate biti jaki. Vijesti nisu dobre. Klimnuh glavom i potrčah niz hodnik. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne dočekam njen kraj. Ali, uzalud... Mojoj Lani se bližio kraj. Narednih mjesec dana prošli su kao u transu. Trebalo je da svojoj Lani uljepšam posljednje dane, da budem jak, da kraj nje izigravam sretnika, ali u dubini duše i u samoći svoje sobe bio sam najnesretniji čovjek na svijetu. Ponekad nisam mogao da odvojim fikciju od stvarnosti. Smijali smo se, vodili ljubav, sjedili pored rijeke i kovali planove za budućnost, činilo se kao da je ona epizoda bila ružan san, a onda sam umio da se zapitam da li se baš toliko volimo kada štedimo jedno drugo, ili smo sebični zato što prešutkujemo ono najvažnije, zato što planiramo budućnost koje neće biti i zato što tako lijepo lažemo jedno drugo? U svakom slučaju, držao sam je kao malo vode na dlanu i tada mi je bilo žao što je ranije nisam upoznao. Bar da mi je rodila djevojčicu, tako slatku i umiljatu kakva je i sama bila... Pa da mi ona ostane poslije nje.

Počelo je u listopadu, upravo u vrijeme kada smo planirali da se vjenčamo, "kada dunje zamirišu", kako je govorila Lana. U posljednjem i najgorem stadijumu sve se odvijalo tako brzo da nisam znao gdje sam. Za samo nekoliko tjedana Lana je ostala bez kose, mršavila je nepojmljivom brzinom, a oko njenih očiju, u kojima više nije bilo sjaja, širili su se podočnjaci koji su podsjećali na dvije hrpice pepela koje ostaju na zgarištu. - Da li si znao? - upitala me je jedne večeri dok sam sjedio kraj njene postelje. - Znao sam - rekoh tiho. - Hvala ti što nisi pričao o tome. Hvala što si mi uljepšao život... hvala ti za sve - pomilovala me je po obrazu, a potom smo oboje počeli plakati. Bile su to njene posljednje riječi. Lana je željela da umre u svom domu, ali nije bilo tako. Te noći pala je u komu pa je prebačena u bolnicu. Nikada mi neće biti jasno kako sam poslije toga ostao pri zdravoj pameti. - Ima li šanse da se ikada probudi? - upitao sam doktora Žarkovića. - Neće se probuditi. Ona nije doživjela prometnu nesreću, ovo nije povreda, ovo je bolest koja odnosi život. - A da li je istina da ljudi u komi mogu da čuju ono što im se govori? - Neki tvrde da mogu, neki da je to zabluda. Ako osjećaš potrebu da to učiniš, neka tako bude - opet me je potapšao po ramenu i krenuo niz hodnik. Kraj Lanine postelje proveo sam duže od mjesec dana. Naravno, dolazili su i njeni. Zatvoren između četiri zida, gubio sam pojam o vremenu, a kući bih odlazio tek da se istuširam i presvučem. Želio sam da ostanem kraj nje sve dok njen puls kuca iako joj je život održavan pomoću aparata. I pričao sam, usta nisam zatvarao. Pričao sam joj o svom djetinjstvu, nestašlucima, čitao sam joj knjige koje je voljela, čak sam pjevao pjesme koje je voljela. I, mada ju je bolest drastično izobličila, uvijek sam joj govorio da je ona moja uspavana ljepotica. Priznajem, nadao sam se da će moja ljubav učiniti čudo i, kada bi me savladao san i kad bih se potom poslije nekog vremena trgao, ispitivao bih njen izraz lica i njene ispružene ruke. Tražio sam i najmanji dokaz da se pomjerila bar za milimetar, tek da mi da do znanja da joj je drago što sam tu i da zna o čemu joj pričam. S druge strane osjećao sam da je sav moj trud uzaludan. Možda moje prisustvo nije bilo baš sasvim nepotrebno, ali sve ostalo bilo je užasno razočaravajuće i deprimirajuće. Lana je umrla u trenutku kada sam joj po ko zna koji put pjevao "našu" pjesmu, a da li me je čula, ne znam. Možda mi je poslala znak preko one ravne, beskonačne crte na ekranu koji je pokazivao rad njenog srca. Zašutio sam, samo sam za trenutak osjetio neopisivi strah, potom sam je poljubio u vrh nosa, izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je bilo umorno, ranjeno i smrvljeno.

Nikada neću shvatiti kako sam preživio dan Lanine sahrane. Možda tako što u tom trenutku nisam želio da je žalim, već sam razmišljao o nama. Ipak smo uspjeli da "sastavimo" četiri godišnja doba. Sreli smo se u proljeće, kada su mirisali jorgovani, žarko ljeto samo je rasplamsalo našu ljubav, zastali smo u vrijeme kada je trebalo da se vjenčamo (onda kada su dunje mirisale) i, mada Lana nije vidjela prve pahulje svoje posljednje zime, bila je tu, među nama. Ipak, nije dočekala Novu godinu, ni kraj zime. U trenutku kada je grumenje promrzle zemlje počelo da pada po kovčegu, zagrmjelo je. Usred prosinca. Znao sam da postoji spona između mog i njenog svijeta. Podigao sam pogled prema nebu i prošaptao: - Znam, upravo si sada otvorila vrata raja. Čekaj me, uspavana ljepotice, jednom ću sigurno doći. Nisam se obazirao na gurkanje i zaprepaštene poglede. Možda su mislili da sam lud, možda sam u tom trenutku zaista bio izgubljen, ali volio sam je toliko drugačije od ostalih. Možda sam upravo zato želio da budem jak, a suze su same krenule tek kada su ljudi počeli da se razilaze.Odlazili su u grupicama, svatko je imao rame za plakanje, jedino sam ja koračao sam. Izgleda da mi je tek tada doprlo do svijesti da više ništa neće biti isto, da je moja uspavana ljepotica zauvijek otišla i da ću dugo, veoma dugo koračati ovim svijetom sam.

Od tada su prošle 4 godine, a ja sam još uvijek sam. Iako Lana i ja nismo bili vjenčani, jednom smo se zakleli da ćemo se voljeti dok nas smrt ne rastavi. Eto, rastavila nas je, ali ja je još uvijek volim, ne želim i ne mogu protiv svojih osjećaja. Tko zna, možda ću jednom imati svoju obitelj, ali se svakako neću oženiti u vrijeme kada zamirišu dunje, neću imati troje djece, ni kućicu u cvijeću jer, o tome sam mogao maštati samo s Lanom i zato ne želim da je izdam. Možda ću i voljeti, ali samo jednom polovicom svog srca. Ona druga otišla je s Lanom, zauvijek.

Autor: Nesretan

Sve je laž, samo pusta laž

DANAS, KAD POGLEDAM IZA SEBE SHVATAM DA NISTA NIJE VECNO, ISKRENO. . TO MOGU RECI IZ SOPSTVENOG ISKUSTVA. , JER SAM JA VOLELA ISKRENO I TO MI JE TEK SADA SHVATAM DONELO MNOGO SUZA I NEPROSPAVANIH NOCI. PREVISE SAM VEROVALA LJUDIMA, MISLECI DA MI SVI ZELE DOBRO. KAD BI SE RAZOCARALA U NEKOG OPET BIH NALAZILA KRIVNJU U SEBI, JEDNOSTAVNO BILA SAM CAK I PREVISE ISKRENA I NEISKVARENA. . , SVE DOK NISAM DOZIVELA I OSETILA PRAVU BOL. TA BOL ZA MENE JE BILA NESTO STO ME JE PROMENILO IZ KORENA I UCINILO POTPUNO DRUGOM OSOBOM, KOJA VISE NE MARI NIZASTA. . NEKAD SE PITAM STA SAM JA TO ZGRESILA, PA SAM TO DOZIVELA. . , ALI ODGOVORA NEMA TO ZNAM. SVE ONO LEPO O CEMU SAM SANJALA, ZASTA SAM ZIVELA, U STA SAM VEROVALA, DRUGI SI MI ODUZELI, NE MARECI ZA MOJ BOL, MOJE SUZE. NIKO NIJE PITAO KAKO MI JE, KAKO CU TO PODNETI, SVI SU OTISLI, OSTAVSI ME DA PATIM . JA KOJA SAM VEROVALA U LJUBAV, I BILA JOJ ODANA, OSTALA SAM SAMA, A SVE ZATO JER SAM I PREVISE VOLELA, DAVAJUCI SVE, A ZAUZVRAT NE DOBIJAJUCI NISTA, PA NI REC 'IZVINI'. SADA GLEDAM STVARI DRUGACIJE, POTPUNO SAM DRUGA OSOBA, KOJA JE ZABORAVILA I KOJA VISE I NE PAMTI STA JE TO SRECA, A SVE ZBOG LJUDI U KOJE SAM BEZGRANICNO VEROVALA I KOJI SU MI PREDSTAVLJALI SVE. , E BAS TE OSOBE DOVELE SU ME DO DNA. ODUZELI SU MI LJUBAV MOG ZIVOTA, A PREDAMNOM SE PRETVARALI I JA IM VEROVALA. PUNO SAM SE RAZOCARALA , DA SAM SAMIM TIM I IZGUBILA VERU U LJUBAV, U LJUDE. TO JE TESKO RECI, ALI TAKO JE. . KO VOLI ISKRENO A NESRECNO, KO VERUJE LJUDIMA A RAZOCARA SE, ZNA KAKO JE TO, I MOZE DA ME SHVATI. DANAS, SVI MARE ZA SEBE, I NE BIRAJU SREDSTVA DA DODJU DO NECEG STO ZELE. TESKO MI JE, JER SAM TO OSETILA, JA KOJA NIKAD NIKOME NISAM LOSE POZELELA A NI UCINILA. . NAKON SVEGA JEDNA MERLINOVA PESMA KAZE SVE ;

SVE JE LAZ, SAMO PUSTA LAZ, SVE JE LAZ OSIM SMRTI. . .

Autorica; Aleksandra B.

Anđeli ne postoje

Sjećam se kako je lijepo bilo proslaviti novu godinu sa njom, kada smo plesali na ritmove muzike, imao sam je u rukama i želio da vrijeme barem uspori… Razgovarali smo o nama, razmjenjivali nježnosti prstima, znali smo da se rodila nova i prekrasna ljubav!

Danas se kroz nijansu boli sjećam njenog izgleda, tako gracioznog, lijepih oblina, prekrasno lice… bila je lik iz bajki i snova! Imala je sve, bila je puna energije i radosti, sa svega 22. godine radila je kao menadžerica i organizatorica, pohađala fakultet a doma je bila desna ruka mami.

Bila je snažna u životu, a opet tako krhka. Srce joj je bilo meko, suosjećala je moje teške trenutke, bio sam joj rame za plakanje i mjesto sigurnosti. Zavolio sam je, pružio joj ljubav, sigurnu luku u životu. Priznala mi je da sam joj najveća ljubav u životu…

Zajedno smo bili svega 13 mjeseci, trinaest nezaboravnih mjeseci. Živjeli smo jedan za drugoga, svaki naš susret je bio pun sreće, ljubila me tako nježno sa osjećajem, svaki put na rastanku me pogledala u oči i rekla koliko me voli, da ću joj jako nedostajati.

Živjeli smo dvadesetak kilometara daleko pa je ponekad zaredalo i nekoliko dana da se ne vidimo. Ona je radila, ja sam radio, radno vrijeme nam se nije poklapalo, ali smo znali svaku dužu razdvojenost nadoknaditi! Tješili smo se kako će doći naše vrijeme, kako ćemo se napokon uzeti, kupiti zajednički stan i razmišljati o obitelji…

Podigla mi je moral, dani su mi bili puni optimizma, od nje sam dobivao ljubav koja mi je ispunjavala život! Vjerovao sam joj uvijek i u svako doba, ona je bila stvorena za mene! Svu svoju budućnost i sreću vidio sam u njoj, u njenim očima i njenoj duši.

No jednoga dana ona je bila organizatorica koncerta u mome gradu. Došao sam je kao i uvijek pozdraviti, vidjeti… Imala je mnogo posla pa me je zamolila da je pričekam na tribinama, da će doći prvom prilikom. Nakon dvadesetak minuta došla je, skupila je hrabrosti da mi kaže najgoru vijest u mome životu, a vjerujem i užasnu za njen i njeno srce…

Prilazila je pažljivo sa strahom u očima i nesigurnosti u hodu, samom pojavom mi je govorila o boli. Pitao sam je veselo da je oraspoložim jer sam pomislio da je umorna od posla: „Srce, dali si mi umorna? Pa znaš da mi je važno da si vesela!“

Pritisnula je zube i oči, sjela pet mjesta od mene i nije rekla ništa, samo je gurnula ruku u džep. Zabrinuo sam se, brzo sam ustao i prišao joj i htio je uhvatiti za ruku. Srce mi je lupalo od straha… Pa što je?! Pitah je. Izvadila je ruku i izvadila pozitivan test trudnoće. Ostao sam gledati u test, a misli i sjećanja su mi kroz glavu prošli poput munje, znao sam da nisam otac jer smo pazili na sigurnost u odnosima. „Pa, pa kak…?“ prekinula me u pitanju i samo kroz plač odgovorila: „da, nisi ti“ i pobjegla od mene.

Užasna bol je prostrujala kroz mene, sjeo sam na njeno mjesto i osjećao da će me svijet ugušiti, nisam mogao ni zaplakati, samo me obuzimala bol. Stisnuo sam zube i ostao sjediti sve dok nisam došao k sebi. Tada sam zaplakao… Vidio sam je još jednom dolje, ponašala se kao da je nije briga za mene, ni da više nemam što tražiti… , ja sam htio objašnjenje, htio sam je pitati dali je moguće što popraviti, ma samo da budemo zajedno sretni. Gdje sam pogriješio, zašto joj nije stalo do mene, tko je taj sretnik… a bila je žena iz snova, prva za koju sam bio spreman izgubiti život, prva koju sam mogao voljeti svom dušom, prva koju sam iskreno želio, i kojoj sam uistinu vjerovao! … a ona je to znala.

Sada je sve propalo, svi moji snovi, sve moje želje i moja budućnost, jer ona više ne može biti moja!

Danima i mjesecima sam u duši tugovao. Prošlo je od toga dana nepune četiri godine. Saznano sam da je njen suprug bogataš, da žive u Švicarskoj i da je vlasnik jedne uspješne tvrtke.

Srce mi još nije ispralo sve te duboke osjećaje prema njoj, živim bez nade i egzistencije. Svaka vjera u ljubav je nestala, ostala je samo siva slika svijeta i ljudi u meni.

Od tada kada sam shvatio da život nema smisla bez ljubavi odlučio sam živjeti još samo za brzinu i brze motore da gledam smrti u oči… jer me nikada više neće biti strah.

Autor: Davorin

Nikada ti nisi volio

Hoces li zaplakati kad me ne bude vise? I, hoces li doci da me ispratis na poslednje putovanje?

Sama sam. . . Povjeravam ti se kao nekad. Kao prije. Razgolicujem se do dna odvratnosti i bacam ti u oci istinu za koju ne znam hoce li te zaboljeti. Znam samo jedno: MENE BOLI!!!

Godine su pred nama. ja nisam vise placljiva djevojcica od sesnaest godina. Ne plasim se vise grmljavine i ne lacem kad ruze pocnu da umiru. Bacila sam svoju najdrazu lutku. Ni smijesni pajac vise nije na mom krevetu. Ne razgovaram sa vlatima u polju i ne placem vise u tvom narucju.

Ti si obukao odijelo. Ne nosis vise blijede farmerice. Ne kupujes sendvice na uglu. Ti se sada hranis u skupim restoranima. NE i tebe ne bole noge od pjesacenja. Ti se vozis u svom novom, sjajnom automobilu.

Ja sam se juce prodala! Da, da! P R O D A L A !!!

Prodala sam svoju dusu i svoje tijelo za prljavi novac. Gnusaces se znam. A hoces li se zapitati je li tvoj sin kojeg si se jednom podlo odrekao, plakao zato sto je gladan? Ne, neces. Ti nisi nikada bdio nad njim. Ti nikada nisi cuo kako tuzno izgovara rijec: TATA. Ti si ga se odrekao i prije nego sto se rodio. Sjecanje je suvise bolno. Niz lice se kotrljaju suze.

Hoces li zaplakati kad me ne bude vise? I, hoces li bar onda sina prigrliti?!

Autor: Helence

Savršena druga

Mislim da je ovo prvi put da je moja glava bez inspiracije, da su mi usta ostala prazna i bez riječi, da u mome srcu nema mjesta za stihove.
Netko kao ti morao mi se dogoditi, morao mi je netko pokazati da u meni još uvijek postoji mjesto za bol i za grižnju savjesti. Možda te nisam trebala odbiti i ostati druga, ali počela sam te željeti samo za sebe i samo tebi se predavati, a previše se toga saznalo. Vjeruj mi ovako je lakše, ovako boli samo mene, ovako plačem samo ja i nitko više. Jer ti za mnom nećeš plakati, ne znam ni dal ćeš žaliti, jer ti si meni počeo biti previše, a ja tebi samo još jedna u nizu. Previše me toga boli kod nas dvoje, a opet mi je bilo toliko lijepo. Ona plaža u rano jutro zauvijek će ostati u meni, a samo ja znam zašto. To ti nikad nisam uspjela reći, a sada više nemam ni zašto. To je bila moja slika ljubavi i moja mašta sreće, a s tobom sam ju doživjela, bar prividno. Jer u nama sam samo ja vidjela ljubav, a ona tu nije ni postojala. Da mi je samo pretvorit se u vjetar, jer to je ono što ti želiš biti. I tiho poput maestrala zaplesat ti po licu, samo da te imam blizu sebe. Bar na kratko. Bar da te sada posjetim i pogledam ti u oči, da vidim dali je i tebi žao, dali i ti imaš pitanja skrivenih za mene, a bolje je da ostanu neizrečena. Žalosno je što te toliko želim kraj sebe, samo te taknuti, samo te gledati, a obećala sam si da si ovo više nikada neću dopustiti. Da neću tako lako predati nekome srce i sama ga naposljetku zgnječiti. Ovako je bolje i ovako je lakše. A šta ako si ti ta polovica koju sam tražila? A šta ako je ovo bio moj vlak sreće? Jer ovo koje imam doma nije to. Sve je, samo ne to, samo ne ti! Nisam ti ni stigla objasniti ili ti barem dati do znanja da shvatiš da si mi ušao preduboko. Bez pitanja, ponovo...Možda bolje da ti nisam ni stigla pokazati osjećaje, jer ti ih nisi želio vidjeti od mene, a barem se mogu tješiti da ih je bilo i kod tebe. Jer što je uistinu u tvome srcu, nisam imala prilike saznati, al samo ja znam kako si me gledao. Da smo se sreli samo godinu dana ranije...

Autorica: Mala

    Vaši komentari
      Što su Ludorije.com?
      Smiješni video klipovi, smiješne slike, igre igrice
      Sranja se događaju svako malo a svi mi volimo one video klipove na kojima se dogodi nešto sasvim neočekivano, zar ne?
      Stoga, našli ste se na pravom mjestu, Ludorije.com nudi Vam veliku kolekciju video zapisa u raznim kateogrijama od bolesnih, šokantnih, smiješnih, pa sve do onih čudnih, groznih, blesavih, sportskih, zanimljivih te seksi i ostalih drugih humor stvari, kao smiješne slike ili igre igrice.
      Humor portal Ludorije.com osvježuje svoj sadržaj svakim danom s novim sranjima koje su se desile u video klipovima, smiješnim slikama bez ikakve cenzure, stoga ne propustite niti jedan od njih :) Dosadno na poslu? Također za Vas biramo najbolje igrice koje će Vam poslužiti za ubijanje dosade. Budi i Ti dio ludog teama te se možeš isto tako pridružiti dodavanju novog sadržaja.
      Humor Video Portal Zabave - Vaš broj 1 za dnevnu dozu humora!
    TRAŽILICA:
      Slučajni odabir
      Prašnjava sjedišta Gušter igra igricu Ant Crusher Najluđi i najbolniji trenuci ovog vikenda Bebe prvi puta u životu jedu limun Mali se zabavlja ko lud, ali zmija baš i ne Kako skinuti grudnjak djevojci? Maketa bagera sa bolničkim špricama Najnovija reklama za Xbox
      Humor kutak zanimljivosti
Javno.ba ekskluziva.ba Javno.ba http://reakcije.org/ leenks.com Ludorije.com RSS Kanal